Korčula je šesti otok po veličini na Jadranu
(površine 276
km2, duljina 47 km), a stalno ga naseljava 18.500 stanovnika. Udaljenost od
poluotoka Pelješca od samo 1,2 km omogućuje dominaciju pelješkim kanalom, što je
bilo od osobitoga značaja za pomorski svijet.
Otok Korčula ima tipičnu jadransko-sredozemnu klimu, povoljniju od ostalih
sredozemnih ljetovališta zbog specifičnoga položaja i lokalnih utjecaja.
Insolacija ponekad dostiže 2.880 sati godišnje, a posljedice
su blage zime i vruća ljeta te povoljna temperatura mora. Malen udio
kontinentalnih vjetrova i njihova vremenska ogrančenost važna je klimatska
osobina otoka, a prevlast juga zimi i maestrala ljeti njegovo je glavno
obilježje. Padalina ima dovoljno (1088 mm/m2), ali nepovoljan raspored uzrokuje
sušu i povećava opasnost od požara. Velika razvedenost obale, te bistrina i
kvaliteta mora također su odlike korčulanskog arhipelaga.
Korčula je otok s najbujnijom vegetacijom na Jadranu, a zbog bogata pokrova
borovom šumom dobila je grčki naziv Korkyra Melaina (crna). Tvrdolisnu zimzelenu
vegetaciju čine česmina (crnika), čempres, alepski bor, pinija, rogač, maslina,
mirta, lovor, a medju grmljem se ističu veliki vrijes, planika, lemprika, smrdljika, smrika i
drač, te mnogobrojne aromatske i ljekovite biljke kao lavanda, metvica,
ružmarin, bosiljak, kadulja, smilje, mažurana, ruta i majčina dušica.
Otok Korčula i poluotok Pelješac bili su nastanjeni još u neolitiku (prije 8
tisuća godina), od kada je moguće pratiti čovjekovu djelatnost. Utvrđenih
naselja na brežuljcima (gradine) iz sredine 2. tisućljeća p.k. ima vrlo mnogo
tako da se može zaključiti da je cijeli prostor bio smišljeno nastanjen i
parceliran po interesnim zonama. Dorani iz maloazijskoga grada Knidosa
koloniziraju otok u 6. st. pr.n.e., a po predaji grad osniva trojanski vođa
Antenor. Najstariji pisani dokument jest psefizma iz Lumbarde koja svjedoči o
grčkim kolonistima i suživotu s Ilirima.
U 1. stoljeću car Oktavijan August gotovo je istrijebio stanovništvo Korčule i
od tada započinje proces romanizacije. Nakon pada Zapadnoga rimskoga carstva u
5. stoljeću i kraće vladavine Gota, Korčulom upravlja Bizant o čemu svjedoče
materijalni ostatci i brojne crkvice na otocima korčulanskog arhipelaga.
Slavenska plemena Neretvljana naseljavaju južnodalmatinske otoke u 9. stoljeću,
kontrolirajući plovne putove što u 10. stoljeću dovodi do sukoba s Venecijom.
Mijenjaju se mnoge vlasti - Venecija, Ugarsko-hrvatski vladari, Dubrovačka
republika i dr. Od 1420. do 1797. Venecija presudno utjeee na razvoj otoka, a
nakon pada Venecijanske Republike opet se mijenjaju vladari (Austrija,
Francuska, Rusija, Britanija, te do Prvoga svjetskoga rata Austro-Ugarska
Monarhija). Razmjerno dobar napredak nasilno je prekinut gubitkom ljudskih
života u Prvom svjetskom ratu i gospodarskim nazadovanjem što je potaklo masovno
iseljavanje. Nakon kraće talijanske okupacije, Korčula je u sastavu Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca. Talijanska okupacija 1941. i njemačka 1943. nanijele
su velike žrtve, a do rujna 1944. partizani oslobađaju otok Korčulu.
Grad Korčula, smješten na istočnom dijelu otoka, izrastao je na istaknutoj hridi
koja je odredila oblik i strateški položaj u kanalu.
Stara jezgra, gusto izgrađena unutar obrambenoga zida, arhitektonski dorečena u
detalju i cjelini, spada u red najznačajnijih urbanističkih cjelina jadranske
graditeljske baštine. Primarna urbana morfologija bila je zacrtana do 13.
stoljeća. U glavnu ulicu, koja nesmetano od kopnenog ulaza vodi prema sjeveru,
stječu se sa zapadne i istočne strane nešto uže ulice uobličujući tako kompaktne
blokove - insule koji se kaskadno spuštaju prema rubnom dijelu grada. Tlocrt
riblje kosti uspješno koristi mikroklimatske uvjete, što omogućuje stalno
strujanje zraka, a štiti od naleta bure. U ustaljenom rasteru ulica preobrazba
bloka bila je stalna - od jednostavnih kuća do višekatnih zgrada razvijenih na
unutrašnja dvorišta u 16. i 17. stoljeću. Dokaz razvijenoga društvenoga života
predstavlja korčulanski Statut iz 1214. godine kojim se određuje red i uprava
grada, a prvi put u Europi zabranjuje trgovina robljem. Danas se sa sigurnošću
može tvrditi da je Marko Polo podrijetlom Korčulanin.
Svi danas poznati ostaci
gradskih dvorišta, šetališta ili perivoja potječu iz vremena nakon 15. stoljeća.
Pretpostavlja se postojanje perivoja uz ljetnikovce plemića u
selima Lumbardi, Žrnovu, Smokvici i Čari. Najstariji perivoj u gradu je knežev
vrt koji se prostirao na donjem prostoru južnih zidina. Između sjeverne i
sjeverozapadne gradske kule nalazio se renesansni vrt pjesnika P. Kanavelića.
Aristokratske i bogatije obitelji 16. i 17. stoljeća otkupljuju napuštene kuće,
proširujući stambenu površinu i stvarajući nerijetko raskošna renesansna i
barokna dvorišta s elementima perivojne arhitekture (npr. palača
Gabrielis-Ismaelis iz 16. stoljeća i palača obitelji Arneri iz 17. stoljeća).
Kasnije nastaju dvorišta obitelji Arneri, Španić, Kapor, Boschi, Giunio,
Šilović, Cviličević i dr. Početkom 17. stoljeća Biskup Manola uređuje viseći vrt
na mostiću iznad ulice, Biskup Španić uređuje crkvicu sv. Antuna na brdu izvan
grada do koje se uspinje drvored čempresa. U to vrijeme se uoblličuje malen
perivoj Dominikanskoga samostana u predgrađu i perivoj ljetnikovca obitelji
Španić. U 18. stoljeću postoje i perivoji ljetnikovaca obitelji Lovričević i
Ivančević, dok u 19. st. posjed obitelji Lovričević pripada obitelji Foretić
koja uredjuje čuven terasasti perivoj. Za razliku od skučenih vrtova 18.
stoljeća, ljetnikovci 19. stoljeća grade se u polju okruženi prostranim
perivojima i vrtovima, primjerice perivoj obitelji Smrkinić, Dimitrijev i
najraskošniji - vrt Ivana Depola koji se uz mediteransko bilje mogao pohvaliti
egzotama i ukrasnim ribnjakom.
Za vrijeme Austro-Ugarske uprave u 19. st. smanjena je visina gradskih zidina na
istoku i sjeveru te je stvoreno šetalište s drvoredom, izgrađeno je zapadno
pristanište i šetalište uz obalu sv. Nikole te je podignut gradski perivoj u
istočnom predgrađu. Početkom 20. stoljeća palme zamjenjuju izvorno sađeno
drveće. Ljetnikovac obitelji Andreis s početka 20. stoljeća terasasto se spuštao
sve do mora, a 1918. pretvoren je u hotel Bon Repos. Još za vrijeme Monarhije
formiran je gradski perivoj Hober u gustoj borovoj šumi, poviše istočnoga
predgrađa i uređen je perivoj nekadašnje pomorske škole.
Danas je većina nabrojenih cjelina zapuštena, a uređuju se samo šetališta uz
obalu i hotele.
O događanjima
u gradu se možete informirati na stranicama
www.korcula.net
i
www.ikorcula.net
Podijeli
|
ponedjeljak, 26 srpanj 2010 
